Zašećeren čaj sa limunom samo je osvežavajući napitak. Čaj kao lek podrazumeva isključivo bilje i vodu
Pijenje čaja je za Kineze ritual svesnosti, za Ruse društveni obred, za Engleze tradicija, za Balkance isključivo – lek.
Lekovito bilje i preparati spadaju u sredstva koja mogu najviše pomoći u ranim stadijumima nekog zdravstvenog problema, kaže Križan
Čaj, napitak od jedne ili više vrsta biljaka sposoban da čoveka osveži, raspoloži pa čak i izleči, prvi se put u istoriji čovečanstva spominje u spisima starim oko pet hiljada godina, sa tla Azije, ali, tipuju arheolozi, verovatno se koristio i milenijumima pre toga. Štaviše, kako su zapisali i čuveni antropolozi Rudolf Štajner i Klod Levis Stros, kroz upotrebu čajeva u ishrani i narodnoj medicini, može se pratiti razvoj kultura kroz civilizaciju, njihove razlike i sličnosti.
U bezmalo svim narodima mislili su isto – da je život bez ovog lekovitog napitaka nezamisliv, ali su navike pripreme i njegovog konzumiranja, bile i ostale različite. Na Dalekom istoku, u drevnoj Kini kuvanje i ispijanje čaja je pravi magijski ritual, vezan pre svega za duhovni razvoj koji potom utiče i na niži, telesni nivo. U zapadnom svetu čaj je još od početka 17. veka, kad su ga moreplovci doneli, bio društveni simbol, a njegova priprema i ispijanje, i u Engleskoj, i u Rusiji, i kasnije u Americi, bio je socijalni čin. Tek od 18. veka, čaj dobija onu dimenziju kakvu ima danas – dostupan je svima, najjeftiniji je i po zdravlje najblagotvorniji napitak. A, kako kaže Janko Križan, jedan od naših čuvenijih travara koji je osmislio palete čajnih mešavina “Herbavita terapi” i “Herbaway”, danas se može zaključiti da istorija poznavanja i upotrebe lekovitog bilja jeste deo kulture svakog naroda ponaosob.
– Lečenje čajevima kao oblik prirodnog lečenja biljem, postoji vekovima unazad. Ta je pojava razvijana prvo na iskustvima malih zajednica, potom kroz manastire u kojima su monasi gajili biljke i od njih pravili meleme i čajne mešavine za suzbijanje bolesti a poslednjih godina snažno se razvila u granu koju zovu fitoterapija. U njoj se narodno iskustvo i tradicionalna medicina kombinuju sa naučnim saznanjima. Priprema i upotreba čajeva osnovi su tako definisane fititerapije.
*Fitoterapija podrazumeva korišćenje čaja napravljenog uglavnom od mešavina više biljaka. Ipak većina ljudi često pije čaj od samo jedne vrste biljke. Da li je to dobra navika?
– Svako konzumiranje čaja od potvrđeno korisnog lekovitog bilja dobra je navika koja se naziva samomedikacija. Posebno što ona uglavnom nije opasna jer većina ljudi pije čaj od nane, kamilice ili lišća jestivog voća, i to u manjim količinama. Upravo se zbog toga najveći broj biljnih droga, odnosno osušeni delovi biljaka u većini zemalja u svetu svrstavaju u takozvanu OCT grupu, u grupu proizvoda koji se mogu kupiti bez recepta.
*Čajevi su po samoposlugama dostupni svima bez detaljnijeg uputstva za upotrebu i eventualnih upozorenja.Jesu li oni zaista toliko bezazleni dodatak ishrani ili se pretpostavlja da korisnik treba biti informisan o njihovom dejstvu? Šta po tom pitanju savetujete čitaocima „Magičnog bilja“?
– Oni koji su vaspitanjem stekli naviku upotrebe čajeva su bezbedni. Ipak u izvesnim slučajevima postoje manji ili veći rizici primene. Pre svega bih upozorio one koji uživaju da sami sakupljaju i beru čajeve. Ne smeju da imaju ni trunke sumnje prilikom identifikacije jer ima puno bilja koje je otrovno. Nimalo bezazlezno nije ni korišćenje kupovnog čaja za koje ne znaju kojim organima pomažu, odnosno kod kojih simptoma mogu delovati. Iako se u mnogim državama konzumiranje čajeva smatra svakodnevnom navikom, poput jela, moramo znati, da kao i kafa ili kakao, i za čaj važe neka ograničenja u primeni. Zato je važno da se pre upotrebe svako dobro informiše o nameni određene droge za određeni zdravstveni problem, o doziranju, sporednim efektima. I svakako treba imati u vidu da lekovito bilje i preparati spadaju u sredstva koja mogu najviše pomoći u ranim stadijumima nekog zdravstvenog problema.
* Fitoterapija deli čajeve na one zelene ili crne, takozvane stimulanse, i na biljne i voćne čajeve koji imaju lekovita sredstva. Da li se oni na isti način koriste?
– U svetu se pod čajem smatraju crni i zeleni, listići biljke čaj-evica,(Camelia Tea Sinensis), koja u sebi ima kofein. Oni su stimulansi, oksidisani su i fermentisani pa se mogu piti i zaslađeni jer deluje trenutno – za umirenje, opuštanje i raspoloženje a šećer i med potpomažu brzinu tog delovanja. Zelene i crne čajeve treba piti leti, i to tople, radi radi sprečavanja dehidracije i preteranog znojenja. I tu međutim treba imati mera – šoljica dve dnevno. Biljni čajeva ili drugi biljni proizvodi piju se samo po potrebi jer oni sadrže aktivne sastojke koji mogu biti štetni ako se uzimaju na vlastitu ruku. Važno je da se dejstvo biljne mešavine slaže sa lekarskom dijagnozom, da se pri izboru biljnog proizvoda pazi da on ima dokaz o kontroli kvaliteta i rok trajanja sa jasnim upozorenjem o upotrebi za rizične grupe korisnika (trudnice, dojilje, dece), i, da je proizvod uglednog i proverenog proizvođača koji kutiji daje jasnu sliku o proizvodu sa obaveznom adresom i brojem telefona svoje firme.
– Važno je i određivanje potrebne količine čaja. Ona zavisi od mnogih faktora a pre svega od starosti i stepena zdravstvenog stanja konzumenta. Uputstva za to moraju takođe biti na kutiji biljnih čajeva jer predoziranje može biti vrlo opasno. Pravilo za sve njih je da se pri konzumiranju nikada ne dodaje šećer jer on može inicirati nepredviđene procese u organizmu, umanjiti ili promeniti dejstvo biljnih supstanci. Te čajeve, (Herbal Tea), koji se dobijaju od raznih lekovitih biljaka ili njihovih mešavina,kao i lekove, treba koristiti određeni period u kontinuitetu da bi se osetilo njihovo dejstvo na zdravlje.
TRI METODE PRIPREME
Većina trava koje se piju kao stimulansi, poput zelenih i crnih čajeva, nane, kamilice, žalfije i matičnjaka, jesu sasušeni listići biljke koji sadrže vrlo zdrava eterična ulja. Kvalitet tih ulja gubi se ukoliko se čaj prelije ključalom vodom. Pošto većina ne zna koje termo labilne supstance ima određena biljka, a to ne piše na kutiji, najsigurnije je da se svaki čaj priprema sa proključalom pa malo prohlađenom vodom, po infuz metodi. Japanci i Kinezi čaj prelivaju sa vodom temperature 60 stepeni. Deset minuta je optimalno vreme da se svojstva biljke rastvore u vodi ali ko voli ukus čajeva može vrećicu držati i po pola sata. Lišće peršuna, primera radi, može i prenoćiti u vodi a takav čaj neće smetati organizmu. Jačina čaja reguliše se i količinom. Sa njom ne bi trebalo eksperimentisati. Najbolje je držati se uputstva. Inače, pored infuz metode, čajevi se pripremaju i prokukavanjem biljke. Farmaceuti taj način zovu dekokti jer se ekstrakcijom biljne droge na povišenoj temperaturi vade korisna dejstva. Tako se čaj od koprive i šipurka prelije vrelom vodom i vrati se na ringlu da ključa dva, tri minuta. Postoje i biljke vrlo osetljive na temperaturu pa se čajevi od njih, primera radi beli slez, prave tako što se one samo preliju hladnom vodom i puste se da odstoje. Taj se metod zove macerati.
Fitoterapeuti ne preporučuju konzumiranje čajeva sa mlekom jer belančevine životinjskog porekla ne idu zajedno sa biljnim sastojcima. Oni smatraju i da je mešavina kafe i mleka, loša za želudac.
Piše Jasna Jojić
objavljeno u “M.B.”, 2011.
Pijenje čaja je za Kineze ritual svesnosti, za Ruse društveni obred, za Engleze tradicija, za Balkance isključivo – lek.
Lekovito bilje i preparati spadaju u sredstva koja mogu najviše pomoći u ranim stadijumima nekog zdravstvenog problema, kaže Križan
Čaj, napitak od jedne ili više vrsta biljaka sposoban da čoveka osveži, raspoloži pa čak i izleči, prvi se put u istoriji čovečanstva spominje u spisima starim oko pet hiljada godina, sa tla Azije, ali, tipuju arheolozi, verovatno se koristio i milenijumima pre toga. Štaviše, kako su zapisali i čuveni antropolozi Rudolf Štajner i Klod Levis Stros, kroz upotrebu čajeva u ishrani i narodnoj medicini, može se pratiti razvoj kultura kroz civilizaciju, njihove razlike i sličnosti.
U bezmalo svim narodima mislili su isto – da je život bez ovog lekovitog napitaka nezamisliv, ali su navike pripreme i njegovog konzumiranja, bile i ostale različite. Na Dalekom istoku, u drevnoj Kini kuvanje i ispijanje čaja je pravi magijski ritual, vezan pre svega za duhovni razvoj koji potom utiče i na niži, telesni nivo. U zapadnom svetu čaj je još od početka 17. veka, kad su ga moreplovci doneli, bio društveni simbol, a njegova priprema i ispijanje, i u Engleskoj, i u Rusiji, i kasnije u Americi, bio je socijalni čin. Tek od 18. veka, čaj dobija onu dimenziju kakvu ima danas – dostupan je svima, najjeftiniji je i po zdravlje najblagotvorniji napitak. A, kako kaže Janko Križan, jedan od naših čuvenijih travara koji je osmislio palete čajnih mešavina “Herbavita terapi” i “Herbaway”, danas se može zaključiti da istorija poznavanja i upotrebe lekovitog bilja jeste deo kulture svakog naroda ponaosob.
– Lečenje čajevima kao oblik prirodnog lečenja biljem, postoji vekovima unazad. Ta je pojava razvijana prvo na iskustvima malih zajednica, potom kroz manastire u kojima su monasi gajili biljke i od njih pravili meleme i čajne mešavine za suzbijanje bolesti a poslednjih godina snažno se razvila u granu koju zovu fitoterapija. U njoj se narodno iskustvo i tradicionalna medicina kombinuju sa naučnim saznanjima. Priprema i upotreba čajeva osnovi su tako definisane fititerapije.
*Fitoterapija podrazumeva korišćenje čaja napravljenog uglavnom od mešavina više biljaka. Ipak većina ljudi često pije čaj od samo jedne vrste biljke. Da li je to dobra navika?
– Svako konzumiranje čaja od potvrđeno korisnog lekovitog bilja dobra je navika koja se naziva samomedikacija. Posebno što ona uglavnom nije opasna jer većina ljudi pije čaj od nane, kamilice ili lišća jestivog voća, i to u manjim količinama. Upravo se zbog toga najveći broj biljnih droga, odnosno osušeni delovi biljaka u većini zemalja u svetu svrstavaju u takozvanu OCT grupu, u grupu proizvoda koji se mogu kupiti bez recepta.
*Čajevi su po samoposlugama dostupni svima bez detaljnijeg uputstva za upotrebu i eventualnih upozorenja.Jesu li oni zaista toliko bezazleni dodatak ishrani ili se pretpostavlja da korisnik treba biti informisan o njihovom dejstvu? Šta po tom pitanju savetujete čitaocima „Magičnog bilja“?
– Oni koji su vaspitanjem stekli naviku upotrebe čajeva su bezbedni. Ipak u izvesnim slučajevima postoje manji ili veći rizici primene. Pre svega bih upozorio one koji uživaju da sami sakupljaju i beru čajeve. Ne smeju da imaju ni trunke sumnje prilikom identifikacije jer ima puno bilja koje je otrovno. Nimalo bezazlezno nije ni korišćenje kupovnog čaja za koje ne znaju kojim organima pomažu, odnosno kod kojih simptoma mogu delovati. Iako se u mnogim državama konzumiranje čajeva smatra svakodnevnom navikom, poput jela, moramo znati, da kao i kafa ili kakao, i za čaj važe neka ograničenja u primeni. Zato je važno da se pre upotrebe svako dobro informiše o nameni određene droge za određeni zdravstveni problem, o doziranju, sporednim efektima. I svakako treba imati u vidu da lekovito bilje i preparati spadaju u sredstva koja mogu najviše pomoći u ranim stadijumima nekog zdravstvenog problema.
* Fitoterapija deli čajeve na one zelene ili crne, takozvane stimulanse, i na biljne i voćne čajeve koji imaju lekovita sredstva. Da li se oni na isti način koriste?
– U svetu se pod čajem smatraju crni i zeleni, listići biljke čaj-evica,(Camelia Tea Sinensis), koja u sebi ima kofein. Oni su stimulansi, oksidisani su i fermentisani pa se mogu piti i zaslađeni jer deluje trenutno – za umirenje, opuštanje i raspoloženje a šećer i med potpomažu brzinu tog delovanja. Zelene i crne čajeve treba piti leti, i to tople, radi radi sprečavanja dehidracije i preteranog znojenja. I tu međutim treba imati mera – šoljica dve dnevno. Biljni čajeva ili drugi biljni proizvodi piju se samo po potrebi jer oni sadrže aktivne sastojke koji mogu biti štetni ako se uzimaju na vlastitu ruku. Važno je da se dejstvo biljne mešavine slaže sa lekarskom dijagnozom, da se pri izboru biljnog proizvoda pazi da on ima dokaz o kontroli kvaliteta i rok trajanja sa jasnim upozorenjem o upotrebi za rizične grupe korisnika (trudnice, dojilje, dece), i, da je proizvod uglednog i proverenog proizvođača koji kutiji daje jasnu sliku o proizvodu sa obaveznom adresom i brojem telefona svoje firme.
– Važno je i određivanje potrebne količine čaja. Ona zavisi od mnogih faktora a pre svega od starosti i stepena zdravstvenog stanja konzumenta. Uputstva za to moraju takođe biti na kutiji biljnih čajeva jer predoziranje može biti vrlo opasno. Pravilo za sve njih je da se pri konzumiranju nikada ne dodaje šećer jer on može inicirati nepredviđene procese u organizmu, umanjiti ili promeniti dejstvo biljnih supstanci. Te čajeve, (Herbal Tea), koji se dobijaju od raznih lekovitih biljaka ili njihovih mešavina,kao i lekove, treba koristiti određeni period u kontinuitetu da bi se osetilo njihovo dejstvo na zdravlje.
TRI METODE PRIPREME
Većina trava koje se piju kao stimulansi, poput zelenih i crnih čajeva, nane, kamilice, žalfije i matičnjaka, jesu sasušeni listići biljke koji sadrže vrlo zdrava eterična ulja. Kvalitet tih ulja gubi se ukoliko se čaj prelije ključalom vodom. Pošto većina ne zna koje termo labilne supstance ima određena biljka, a to ne piše na kutiji, najsigurnije je da se svaki čaj priprema sa proključalom pa malo prohlađenom vodom, po infuz metodi. Japanci i Kinezi čaj prelivaju sa vodom temperature 60 stepeni. Deset minuta je optimalno vreme da se svojstva biljke rastvore u vodi ali ko voli ukus čajeva može vrećicu držati i po pola sata. Lišće peršuna, primera radi, može i prenoćiti u vodi a takav čaj neće smetati organizmu. Jačina čaja reguliše se i količinom. Sa njom ne bi trebalo eksperimentisati. Najbolje je držati se uputstva. Inače, pored infuz metode, čajevi se pripremaju i prokukavanjem biljke. Farmaceuti taj način zovu dekokti jer se ekstrakcijom biljne droge na povišenoj temperaturi vade korisna dejstva. Tako se čaj od koprive i šipurka prelije vrelom vodom i vrati se na ringlu da ključa dva, tri minuta. Postoje i biljke vrlo osetljive na temperaturu pa se čajevi od njih, primera radi beli slez, prave tako što se one samo preliju hladnom vodom i puste se da odstoje. Taj se metod zove macerati.
Fitoterapeuti ne preporučuju konzumiranje čajeva sa mlekom jer belančevine životinjskog porekla ne idu zajedno sa biljnim sastojcima. Oni smatraju i da je mešavina kafe i mleka, loša za želudac.
Piše Jasna Jojić
objavljeno u “M.B.”, 2011.
Коментари
Постави коментар